Uvijek počinje riječima: Zbog čega se ljudi odlučuju učiniti nezamislivo?

Kada su italijanski tužioci objavili da su pokrenuli zvaničnu istragu o navodnom “ljudskom safariju” organizovanom tokom opsade Sarajeva - u kojem su, prema izvještajima, stranim posjetiocima bile omogućene posjete snajperskim položajima kako bi iz zabave pucali na civile - priča je šokirala Evropu.

Ali ideja da se ljudska bića pretvore u zabavu nije nova na ovom kontinentu.

Evropa je nešto slično, zapravo, nekada radila otvoreno.

Krajem 1800-ih godina, u srcu Evrope, u Belgiji, postojali su “ljudski zoološki vrtovi”. Crni muškarci, žene i djeca bili su izlagani u ograđenim kolonijalnim “selima”, kao egzotična bića, atrakcija za evropsku publiku. Milioni ljudi plaćali su ulaznice da ih posmatraju, proučavaju, komentarišu - kao životinje.

To nije bila greška sistema, nego njegov proizvod: normalizirana dehumanizacija.

Zato, poznavajući historiju dehumanizacije, “sarajevski safari” ne izgleda kao nevjerovatna anomalija, nego kao logična posljedica jezika koji mu je prethodio.

Kako pripremiti teren

Dehumanizacija nije nešto što se dogodi odjednom. Prije nego što neko postane meta, mora postati manje od čovjeka - smetnja, miris, opasnost, tuđina, biće koje ne zaslužuje empatiju.

U BiH danas, taj proces ponovo slušamo glasno i jasno.

Na nedavnim skupovima, Milorad Dodik je o Sarajevu govorio ovako:

“I da hodam po smrdljivim sarajevskim hodnicima, koji kad uđete smrde samo na burek, sirnicu i zeljanicu. Ne možeš da izbiješ taj smrad koji te okupira. Tri dana ne mogu da dišem od toga… oni bezočno lažu kao Turčini… oni su sami dovoljan ćumez…”

Historija pokazuje da ovo treba shvatiti ozbiljno. Radi se o klasičnom rječniku dehumanizacije koji je sociologija nasilja precizno mapirala kroz posljednjih 100 godina. Kako kaže Harvardski psiholog Herbert Kelman:

“Kada se neka grupa dehumanizira, moralne kočnice protiv ubijanja nestaju. Nasilje postaje ne samo dozvoljeno, nego i opravdano”.

Filozof David Livingstone Smith, jedan od vodećih stručnjaka za dehumanizaciju, piše:

“Dehumanizacija žrtvu čini moralno potrošnom. Omogućava običnim ljudima da počine izuzetnu brutalnost”.

Drugim riječima: dovoljno je da se dugo i glasno ponavlja da neko smrdi, da je nečist i opasan - i uvijek će se naći neko ko će zaključiti da je pucati u takvog čovjeka ne samo dozvoljeno, nego i razumno.

To je mentalna logika safarija.

I to nije šokantno. nego neizbježno. Logični ishod. Kad-tad.

Kako danas izgleda “safari”

U opisu onoga što stanovnici Hersona danas nazivaju “ljudskim safarijem” neizbježno se javljaju historijske paralele sa praksama koje su bile dokumentirane u Sarajevu.

Samo, ovaj put to još više liči na video igricu. Čak ima ekran i džojstik.  

Human Rights Watch je dokumentovao najmanje 45 napada dronovima koje su izvele ruske snage u naseljima Antonivka i Dniprovskyi u regionu Kherson, a koji su “izgledali kao namjerno usmjereni na civile i civilne objekte”. Izvještaj ističe kako su dronovi sledili civile dok su se kretali - pješke, na biciklima, u vozilima - i ciljali ih, što ukazuje na dodatnu namjeru teroriziranja stanovništva.

Ako ste smatrali da je kukavički ubiti dijete s brda snajperom, kako tek djeluje kada se neko tako “zabavlja” koristeći moderni dron?

Raspad moralne kočnice je identičan onom u Sarajevu.

Jezik koji Rusija i njena vojska koriste godinama za Ukrajince - “nacisti”, “štetočine”, “pacovi” - funkcioniše kao psihološki ceh za nasilje.

Šta nam govore povrede djece u Gazi

U Gazi, u drugačijem kontekstu, vidimo isti obrazac.

Britanski hirurg s Oxforda, prof. Nick Maynard, koji je radio u Nasser bolnici, svjedočio je:

“Jedne noći primili smo četiri dječaka tinejdžera, svi su bili pogođeni u testise. Drugih dana, povrede su bile grupisane oko vrata, glave ili ruku. Ovakvo grupisanje povreda u jednom danu sugerira ciljanje”.

Izjave izraelskih zvaničnika i vojnika godinama dokumentirano pokazuju dehumanizaciju Palestinaca koja je otvorila put praksi koju su pojedini izraelski vojnici opisivali kao “vježbu gađanja” u Gazi.“

Tako je izraelski ministar odbrane Yoav Gallant 2023. izjavio: “Borimo se protiv životinja u ljudskom obliku”, dok je ministar za nacionalnu sigurnost Itamar Ben-Gvir više puta Palestince nazivao “termitima”.

U svjedočenjima organizacije Breaking the Silence, vojnici su govorili o civilima koji se “kreativno koriste za vježbu gađanja”, a jedan dron-operater za Haaretz je izjavio da se u komandnom centru ciljevi često opisuju kao “pikseli koji se kreću”, a ne kao ljudi.

Kolonijalni jezik

Kraljevski muzej Centralne Afrike objašnjava da su belgijski “ljudski zoološki vrtovi” uspijevali upravo zato što su se predstavljali kao civilizacijska misija - kao navodni napor Evrope da “donese civilizaciju tim divljacima”.

Emile Storms je u 1884. pisao da će “Crnac dostići civilizaciju samo pod čvrstim rukovodstvom Bijelca”, dok je kralj Leopold II misionarima poručivao da idu i “civiliziraju narode” koje je predstavljao kao moralno i kulturno inferiorne.

Ta kombinacija civilizacijskog nadmoćnog diskursa i religijske legitimacije nije nestala sa kolonijalnim stoljećem, ona se danas reproducira u mnogo suptilnijim oblicima.

Kada američki lobisti koji zastupaju Milorada Dodika, poput Roda Blagojevicha, govore o njemu kao o branitelju “hrišćanskih vrijednosti” i predstavljaju političke sukobe u BiH kao borbu za “opstanak hrišćanske civilizacije”, oni koriste isti civilizacijski okvir: jednu grupu predstavljaju kao ugroženu, duhovno superiornu zajednicu, a druge kao prijetnju koju treba obuzdati.

Gotovo identičan mehanizam vidimo u Gazi, gdje izraelski zvaničnici i vojnici često koriste religijski nabijene metafore o “borbi protiv Amaleka”, “svetom ratu” ili “historijskoj misiji”.

U sva tri slučaja, religija i “civilizacijska misija” nisu opis stvarnosti, nego jezičko oružje: način da se jedna populacija moralno uzdigne, a druga moralno diskvalifikuje.

Hoćemo li opet biti naivni?

Istraga Italije o sarajevskom ”safariju” nije samo pokušaj da se kazne pojedinci koji su možda putovali u ratnu zonu da bi sudjelovali u ubijanju.

Riječ je o tome da se prepozna kako jedno društvo - i to bilo koje društvo - može doći do tačke u kojoj se takvi zločini mogu događati otvoreno.

Konteksti se možda razlikuju u ova tri rata, ali ih povezuje ista nit. Sarajevo, Ukrajina i Gaza pokazuju ono što je bivša američka ambasadorica u UN-u i dobitnica Pulitzerove nagrade Samantha Power zapisala o BiH: “Trenutak kada se jedan narod prestane posmatrati kao ljudski, jeste trenutak kada sve postaje moguće”.

I zato Dodikove izjave nisu samo problem “retorike”, nego indikator procesa.

Opasnost ne dolazi tek kada se pojavi prvi metak, nego kada se pojavi prva rečenica koja opravdava taj metak.

A s izjavama kakve čujemo od Dodika se ne napada samo ljudsko dostojanstvo. Napada se, indirektno, sama ideja da ti ljudi imaju pravo na život.

Ako to ne shvatimo ozbiljno, onda ćemo jedan dan ponovo gledati slike koje mislimo da smo ostavili u arhivi 20. stoljeća: gradove pretvorene u poligone, djecu pretvorenu u mete, ljude pretvorene u statistiku.

Tada će biti kasno pitati: kako se ovo moglo desiti?

A i biće pomalo glupo pitanje jer - desilo se već. Dešava se stalno. I svaki put je počelo riječima.

Podsjetimo, radi se o izjavama kao što je ova, koju je Dodik izgovorio 10. novembra:

“Pustite vi te priče, isti smo ljudi. Nismo ista vjera. Niko ne laže gore i više od Turčina. Tako da te sve njihove bombone koje nam daju ovdje, možete i trebate… Ne moram da vam govorim o tome, vi to savršeno dobro znate kako to izgleda. (…) Šta je napravljeno na Istočnoj Ilidži? Samo je omogućeno da muslimanima tu stanuju, je l’ da? Je l’ mislite da je sad to sreća? Pa vi to znate bolje nego ja. Gdje se useli jedan, to je kao da amebe se usele”.

"Amebe".

Pitanje za čitatelje

Čini mi se da smo kao društvo jednostavno navikli na te riječi. Čuli smo već hiljadu puta. Kao eto, sve je to dio nekog političkog teatra.

Stoga, kako bi izmjerili nivo opasnosti, hajmo da istražimo da li je to samo nešto što je “samo priča” u našem kontekstu. Hajmo malo pogledati ko najlaše “pada” na ovu vrstu hipnoze - dehumanizaciju.

Psihološke studije pokazuju da su to ljudi koji imaju određene osobine:

Autoritarne ličnosti

“Autoritarne osobe pokazuju više nivoe predrasuda, neprijateljstva i dehumanizacije prema grupama koje smatraju ‘drugima’”, (Altemeyer, 1996)

Oni koji su skloni društvenoj dominaciji

“Pojedinci s visokim nivoom socijalne dominacije (SDO) imaju veću vjerovatnoću da podrže dehumanizirajuće ideologije i politike usmjerene protiv vanjskih grupa”.

(Pratto & Sidanius, 1999)

Oni koji osjećaju prijetnju i nesigurnost

Strah i osjećaj nesigurnosti (ekonomske, političke, moralne) povećavaju spremnost da se drugi dehumaniziraju i smatraju prijetnjom.

“Prijetnja snažno povećava autoritarne reakcije i dehumanizaciju vanjskih grupa”. (Fritsche et al., 2013)

Oni koji su izloženi propagandi i medijskim stereotipima

Čak i kratka izloženost medijima koji koriste slike “štetočina”, “invazije”, “prljavštine” povećava spremnost da se drugi percipiraju kao manje ljudski.

“Medijski signali koji koriste animalističke ili metafore povezane sa štetočinama značajno povećavaju dehumanizaciju”. (Kteily et al., 2015)

Oni koji nemaju kontakta sa drugim grupama

Izolacija i nedostatak stvarnog kontakta povećavaju vjerovatnoću da će propaganda uspjeti.

"Nedostatak kontakta između grupa jača podložnost dehumanizirajućim stereotipima". (Allport, 1954)

Oni koji vjeruju da su moralno prosječni i “normalni”

Najveći počinioci nisu psihopati - nego obični ljudi koji vjeruju da su moralni i da “brane svoju zajednicu”

“Počinioci masovnog nasilja su obični ljudi uvjereni da njihove žrtve više ne pripadaju moralnoj zajednici”. (Waller, 2002)

Uzimajući ovo u obzir, zapitajte se: Prepoznajete li takve ljude? Znate li ih lično?

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su lični stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije N1.

╰┈➤ Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android /iPhone/iPad